Što je emocionalna inteligencija?

U svojoj pionirskoj knjizi «Emocionalna inteligencija» iz 1995. godine, istraživač Daniel Goleman izvijestio je o neobično zanimljivim otkrićima iz područja neuroznanosti i biznisa. Njegova su istraživanja pokazala da se uspjeh u životu temelji više na našoj sposobnosti da budemo svjesni i da upravljamo svojim emocijama nego na našim intelektualnim sposobnostima. To je dovelo do mini-revolucije u načinu na koji organizacije razmišljaju o vođenju i na koji ljudi razmišljaju o uspjehu.

Jednostavna definicija emocionalne inteligencije jest skup emocionalnih vještina koje su nam potrebne da bismo upravljali svojim odnosima i samima sobom. Goleman i drugi istraživači uvjerljivo su pokazali da voditeljii tvrtki i zdravstvenih ustanova koji se ističu u vještinama emocionalne inteligencije, ne samo da postižu bolje poslovne rezultate nego također imaju višu razinu osobne ispunjenosti i osobne dobrobiti. Istraživanja na Institutu HeartMath®  također otkrivaju da je nedostatak uspješnosti u profesionalnom i osobnom životu češće uzrokovan nedostatnim upravljanjem emocijama nego nečim drugim.

Uvriježeno prihvaćeni okvir emocionalne inteligencije uključuje vještine u četiri područja:

• Svjesnost o sebi
• Upravljanje sobom
• Socijalna svjesnost
• Upravljanje odnosima.

Kako mogu razviti bolju emocionalnu inteligenciju?

Istraživanja u Institutu HeartMath®  potvrdila su da su ove dimenzije ključne za osobni i profesionalni razvoj. Jednostavno rečeno, razina emocionalne inteligencijevoditelja u velikoj mjeri određuje okolinu u kojoj uravnotežene, zrele emocije i ponašanje mogu egzistirati u organizacijskom okruženju. Međutim, jednako važno za same voditelje jest razvijanje vještina upravljanja vlastitim emocijama, posebice emocijama poput anksioznosti, ljutnje, frustracije i depresivnosti. Te emocije ne samo da nam otimaju energiju, vitalnost i perspektivu, nego također onemogućavaju razvoj i procvat emocionalne inteligencije. Institut HeartMath®  je pokazao da se emocionalna inteligencija i upravljačke vještine mogu naučiti i usvojiti kroz koherentan razvoj srčane inteligencije.

Kako to radi?

U emocionalno-kognitivnim strukturama našeg mozga ugrađene su mnoge evolucijske funkcije koje datiraju u doba u kojem se naša vrsta borila za opstanak, kao i mehanizmi koji su se razvili kako bismo se mogli nositi sa stresom. Moždane strukture poput amigdale u emocionalnim ili limbičkim dijelovima mozga mogu preoteti intelektualne procese u trenutku u kojem doživljavamo snažne emocije. Upravo zato vrlo pametni ljudi mogu napraviti vrlo nerazborite izbore kad su pod emocionalnim stresom. Još više zastrašujuća za organizacije i ljude danas jest činjenica da su se milioni ljudi toliko «prilagodili» na stres u svojim životima da tek sada počinju shvaćati kolikom su stresu zapravo izloženi.

Istraživanja u Institutu HeartMath pokazala su da se emocije odražavaju u promjenama srčanog ritma između dvaju otkucaja srca. To se naziva varijabilnošću srčanog ritma. Analiza varijabilnosti srčanog ritma priznata je kao moćni, neinvazivni način mjerenja dinamike živčanog sustava. Nova klinička istraživanja izdvajaju varijabilnost srčanog ritma kao ključni pokazatelj stresa koji je moguće prevenirati i pokazuju njegovu povezanost sa širokim rasponom zdravstvenih problema.

Kad ste pod stresom, vaše je tijelo desinkronizirano. Tipične negativne emocije koje doživljavamo kad smo pod stresom – ljutnja, frustracija, anksioznost i zabrinutost – dovode do pojačanog nereda u srčanom ritmu i živčanom sustavu. Ove negativne emocije umanjuju emocionalnu inteligenciju blokirajući svjesnost o sebi, onemogućavajući upravljanje sobom, zamućujući našu svjesnost o drugima i uništavajući naše odnose.

Suprotno tome, pozitivne emocije poput radosti, zahvalnosti, brižnosti i ljubaznosti stvaraju harmoniju u srčanom ritmu i živčanom sustavu. Ostali tjelesni sustavi sinkroniziraju se s tim ritmom što znanstvenici nazivaju koherencijom. Razvijanje koherencije dovodi do pojačane mentalne jasnoće, kreativnosti i poboljšanja sposobnosti rješavanja problema, pa tako postaje lakše naći rješenja i bolje načine nošenja sa stresnom situacijom. Funkcioniranje moždane kore se mjerljivo poboljšava. Učenje izazivanja pozitivnih emocija po želji ubrzava razvoj svih kompetencija povezanih s emocionalnom inteligencijom.